SPLIT PRKOSI OKUPATORU

Prvoborci Splita i Dalmacije pred pogubljenje

Ruduša kod Sinja, 26. kolovoza 1941. Prvoborci Splita i Dalmacije pred pogubljenje

TALIJANSKA OKUPACIJA I ANEKSIJA

UVOD

DRUGI SVJETSKI RAT U EUROPI I AFRICI DO NAPADA NA JUGOSLAVIJU

Mirovni ugovori nakon Prvog svjetskog rata nisu donijeli političku stabilnost Europi, a složena poratna gospodarska situacija otežana je, nakon određenog oporavka, izbijanjem svjetske gospodarske krize. Hitler je, zbog britanske i francuske politike popuštanja, bez većih problema uspio zaobići vojna ograničenja koja su Njemačkoj bila nametnuta Versailleskim ugovorom 1919. godine. Liga naroda, koja je nakon Prvog svjetskog rata trebala zaustaviti ratovanje, u samom je startu osakaćena izostankom SAD-a. Glavnu su riječ u Ligi naroda vodile Velika Britanije i Francuska. I kada je djelovala, kao kad je nakon napada na Etiopiju uvela sankcije Italiji, nije bila učinkovita. Upravo su te sankcije gurnule fašističku Italiju do kraja u naručje nacističkoj Njemačkoj.

Nijemci na ulicama Beča

Anschluss. Nijemci na ulicama Beča

Mussolini, Hitler i Chamberlain (prvi zdesna)

München. Mussolini, Hitler i Chamberlain (prvi zdesna)

Britanski povjesničar A. J. P. Taylor smatra da je Drugi svjetski rat izbio zbog toga što nakon Prvog svjetskog rata njemačke ambicije nisu bile zadovoljene a nije sasvim onemogućeno nastojanje Njemačke da ih realizira. Bez obzira na poraz u Prvom svjetskom ratu, Njemačka je i dalje ostala najveća europska velesila, koju su možda mogle držati pod kontrolom Velika Britanija i Francuska ali samo pod uvjetom da su djelovale zajednički. Dok se Francuska zalagala za dosljednu provedbu Versailleskog ugovora i slabljenje Njemačke, Velika Britanija je bila sklona dogovoru s Njemačkom te joj je bila spremna dati određene ustupke, pa čak i pristati na promjenu granica u Istočnoj Europi. Prema britanskoj viziji događaja, Hitler nikad ne bi bio došao na vlast da su Francuzi prihvatili neke od zahtjeva koje su Nijemci smatrali legitimnim.

U drugoj polovici tridesetih godina u Europi su se redale krizne situacije. Nakon što je Njemačka 1936. godine vojno okupirala do tada demilitarizirano područje Rajske oblasti, slijedilo je 1938. godine nasilno ujedinjenje Njemačke i Austrije, tzv. Anschluss. Iste godine, prema Münchenskom sporazumu s Britanijom i Francuskom, uz posredovanje Mussolinija, Njemačka je dobila pravo anektirati područje Sudeta, koje je bilo u sastavu Čehoslovačke, a većinski je bilo naseljeno Nijemcima. Adolfa Hitlera vjerojatno se moglo zaustaviti kod zauzimanja Rajnske oblasti 1936. godine, pa čak i kod njegovih nastojanja da podijeli Čehoslovačku 1938. godine. Prigodom ulaska njemačkih postrojbi u Rajnsku oblast 1936. godine, Hitler je bio spreman na povlačenje u slučaju francuske vojne intervencije, do koje nije došlo zbog izostanka potpore od strane Velike Britanije. Nije bilo političke volje da se prolijeva krv svojih vojnika kako bi se osporilo Njemačkoj pravo da vrati vojsku u taj demilitarizirani dio svog teritorija. Tek je njemačka okupacija ostatka Čehoslovačke, uz proglašenje neovisnosti Slovačke u ožujku 1939. godine, uvjerila britansku i francusku vladu da Hitlerovi ciljevi nisu ograničeni na zauzimanje područja drugih država u kojima su Nijemci bili većina stanovništva, već da su Hitlerovi ciljevi daleko širi, te da vode uspostavi njemačke dominacije u kontinentalnoj Europi.

Nijemci u Brnu

Okupacija Čehoslovačke. Nijemci u Brnu

Veliki dio Njemačke – Istočna Pruska – Versailleskim ugovorom je bila odvojena od ostatka Njemačke. Njemačku je dijelio u dva dijela tzv. Poljski koridor - pristup Baltičkom moru, te lučki grad koji su Nijemci zvali Danzig, a Poljaci Gdanjsk. Taj je grad bio proglašen slobodnim gradom. Spadao je pod poljski suverenitet, ali je lokalna uprava bila pod kontrolom lokalnog, pretežito njemačkog stanovništva. Velika Britanija i Francuska su objavile da garantiraju nepovredivost poljskih granica. Hitler je pak mislio da iza tih garancija nema dovoljno odlučnosti, tj. da Velika Britanija i Francuska nisu spremne ići u rat radi Poljske, koja je pak odbijala suradnju sa Sovjetskim Savezom po pitanju obrane od nacista. Sovjetskom Savezu se na Zapadu zamjeralo što je sklopio sporazum s Njemačkom 23. kolovoza 1939. godine, koji je Njemačkoj osigurao nesmetan dotok sirovina iz Sovjetskog saveza, te sovjetsku neutralnost u slučaju rata, kao i podjelu teritorija i interesnih sfera u istočnoj Europi… Staljin i sovjetsko vodstvo su smatrali da je to samo njihova verzija Münchenskog sporazuma kojim su Velika Britanija i Francuska onesposobile Čehoslovačku za rat, tako što je Njemačkoj predana za čehoslovačku obranu strateški važna Sudetska oblast – naseljena pretežito njemačkom manjinom.

Njemački vojnici lome graničnu rampu
Krvava agresija je počela: pokolj u Bochniji

Prva Hitlerova meta: Poljska. Njemački vojnici lome graničnu rampu; Krvava agresija je počela: pokolj u Bochniji

Njemački je napad na Poljsku 1. rujna 1939. godine natjerao Veliku Britaniju da zajedno s Francuskom objavi rat Njemačkoj. Tada je primijenjena stara britanska vanjskopolitička doktrina, kojoj je cilj bio da niti jedna velesila ne dominira na prostoru kontinentalne Europe. Velika Britanija je intervenirala na europskom kontinentu, baš kao i tijekom Napoleonskih ratova i u Prvom svjetskom ratu. Komunisti širom Europe su sve do njemačkog napada na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine, uz časne iznimke – onih u Jugoslaviji, sukladno liniji Kominterne tvrdili da se radi o imperijalističkom ratu između dvije takve strane.

Napad na Poljsku započeo je 1. rujna 1939. godine u 4.40 ujutro, zračnim napadima na Varšavu, Krakov i druge gradove. Tim je činom započeo Drugi svjetski rat, iako je u tom trenutku to bio samo njemačko-poljski rat. Istog su se dana Norveška, Švicarska i Finska proglasile neutralnim državama u tom ratu.

Velika Britanija i Francuska reagirale su 2. rujna 1939. godine izdavanjem zajedničkog ultimatuma Njemačkoj sa zahtjevom za povlačenje njemačkih postrojbi iz Poljske. Njemačka nije to prihvatila, već je anektirala slobodni grad Danzig. Italija i Irska su proglasile neutralnost. Britanski premijer Neville Chamberlain obratio se naciji preko radija 3. rujna u 11:15 i objavio da je istekao konačni ultimatum Njemačkoj, te da je stoga »ova nacija u ratu s Njemačkom«. U 12:30 sati Francuska je dala Njemačkoj ultimatum, koji je istekao u 15 sati. Istog dana u rat su se uključili i britanski dominioni Australija i Novi Zeland, a 10. rujna i Kanada. Jedna njemačka podmornica je 3. rujna torpedirala britanski putnički brod Athenia, što je rezultiralo stradanjem 112 putnika i članova posade. Velika Britanija je 4. rujna zrakoplovima napala njemačku flotu uz obalu na Sjevernom moru, bez znatnih posljedica po njemačke ratne brodove, a 8. rujna uvela sustav konvoja za zaštitu trgovačkih brodova, te pomorsku blokadu Njemačke.

I Japan je proglasio svoju neutralnost u ovom ratu 4. rujna, a SAD dan kasnije. To nije pošlo za rukom premijeru Južne Afrike Barryju Herzogu, koji je smijenjen 5. rujna. Na njegovo mjesto došao je Jan Smuts. Dana 6. rujna njemačke su postrojbe zauzele Krakov. Francuska je 7. rujna započela ofenzivu na njemačkoj granici u pokrajini Saar, koja je nakon dva dana zaustavljena. Francuska je vojska napredovala 13 kilometara unutar slabo branjenog njemačkog teritorija, ali se zaustavila pred minskim poljima u Warndtskoj šumi. Osim ovoga, jedina francuska vojna aktivnost bila je zauzimanje položaja na sustavu utvrđenja na francusko-njemačkoj granici, poznatom pod nazivom Maginotova linija. Velika Britanija poslala je u Francusku svoj ekspedicijski korpus. Takva francusko-britanska suzdržanost omogućila je Njemačkoj da na svojoj zapadnoj granici drži mali broj vojnika, te da koncentrira snage na zauzimanje Poljske.

»Nakon veličanstvenog otpora varšavski radio prestao je svirati poljsku himnu i Hitler je ušao u ruševine grada. Nacija od trideset i pet milijuna pala je u bezdušne kandže onih koji nisu samo težili pobijediti već porobiti i bukvalno uništiti milijune ljudi« (Churchill, II. svjetski rat)

Nijemci u Varšavi. »Nakon veličanstvenog otpora varšavski radio prestao je svirati poljsku himnu i Hitler je ušao u ruševine grada. Nacija od trideset i pet milijuna pala je u bezdušne kandže onih koji nisu samo težili pobijediti već porobiti i bukvalno uništiti milijune ljudi« (Churchill, II. svjetski rat)

Njemačka je vojska 16. rujna opkolila Varšavu, a 17. rujna Sovjetski Savez je napao Poljsku. Predsjednik Poljske Moscicki i zapovjednik vojske Rydz-Smigly pobjegli su 18. rujna u Rumunjsku, gdje su internirani. Dana 19. rujna njemačka i sovjetska vojska susrele su se kod Brest Litovska. Njemačka vojska je 27. rujna izvršila prvu agresivnu akciju na zapadnom frontu, gađajući pogranična francuska područja dalekometnim topništvom. Njemačka i Sovjetski Savez podijelili su Poljsku 28. rujna Sporazumom o granicama i prijateljstvu, koji je detaljno razradio odredbe njemačko-sovjetskog pakta od 23. kolovoza 1939. godine. Ni nakon njemačko-sovjetske okupacije Poljske nije došlo ni do kakvih ratnih aktivnosti na francusko-njemačkoj granici.

Poljski stručnjaci za dešifriranje odnijeli su 1. listopada 1939. godine u Pariz njemački stroj za šifriranje Enigma, koji su Poljaci oteli njemačkoj vojsci. Države američkih kontinenata potpisale su 2. listopada Panamsku deklaraciju, prema kojoj se borbena djelatnost zaraćenih strana ne smije vršiti u zoni od 300 nautičkih milja od američkih kontinenata, što će patroliranjem osigurati mornarica SAD-a.

Hitler je u govoru u njemačkom parlamentu Reichstagu 6. listopada ponudio Velikoj Britaniji i Francuskoj mirovnu konferenciju. Njemačko je zrakoplovstvo 16. listopada po prvi put napalo Veliku Britaniju, ciljajući brodove uz škotsku obalu. Dana 19. listopada osnovan je prvi geto za Židove u poljskom gradu Lublinu. Papa Pio XII. enciklikom Summi Pontificatus osudio je 20. listopada rasizam i totalitarne države. Belgija je neutralnost proglasila 27. listopada.

Njemačka je 1. studenoga anektirala zapadne dijelove Poljske, a Sovjetski Savez istočne dijelove. SAD su 4. studenoga donijele Zakon o neutralnosti, prema kojem su mogli prodavati oružje i ratni materijal Velikoj Britaniji i Francuskoj, ali samo za gotovinu. Istog dana njemačke su vlasti zapovjedile da se 400 tisuća varšavskih Židova preseli u geto. Njemačko je zrakoplovstvo 13. studenoga prvi put bombardiralo britansko tlo, tj. Shetlandske otoke. Poljska izbjeglička vlada došla je u London 14. studenoga. Sovjetski Savez je 30. studenoga napao Finsku i započeo »Zimski rat«. Zbog toga je 14. prosinca izbačen iz Lige naroda. Kanadske su postrojbe počele dolaziti u Francusku 18. prosinca, a indijske 27. prosinca. I jedni i drugi priključili su se britanskim postrojbama.

Sovjetska ofenziva u Finskoj zaustavljena je 2. siječnja 1940. godine, a 7. siječnja je finska vojska prešla u protunapad te zabilježila pobjedu kod Suomussalmija. Velika Britanija i Francuska su se 5. veljače odlučile na vojnu intervenciju u Norveškoj, s ciljem da zaustave opskrbu Njemačke željeznom rudom, da spriječe moguću njemačku okupaciju, te da osiguraju put za pomoć Finskoj. Operacija je trebala započeti 20. ožujka.

Molotov (sjedi), iza njega Ribbentrop i Staljin.

Sporazum u Kremlju. Molotov (sjedi), iza njega Ribbentrop i Staljin.

Njemačka i Sovjetski Savez su 10. veljače sklopili trgovinski sporazum po kojem bi Sovjetski Savez opskrbljivao Njemačku pšenicom i sirovinama. Britanska je vlada 14. veljače pozvala svoje građane da se kao dobrovoljci bore u Finskoj protiv Sovjetskog saveza. Hitler je 15. veljače zapovjedio početak neograničenog podmorničkog rata. Britanski razarač Cossack zaustavio je 16. veljače njemački transportni brod Altmark u norveškom teritorijalnom moru, te su tom prigodom Britanci oslobodili 303 britanska ratna zarobljenika.

Finska i Sovjetski Savez potpisali su 12. ožujka mirovni sporazum kojim se Finska odrekla dijela svog teritorija. Dana 16. ožujka njemačko je zrakoplovstvo napalo pomorsku lokaciju sjeverno od Škotske, Scapa Flow, te prouzrokovalo prve britanske civilne žrtve u ratu. Hitler i Mussolini susreli su se 18. ožujka na planinskom prijevoju Brenner na talijansko-njemačkoj (austrijskoj) granici. Mussolini je pristao stupiti u rat u prikladnom trenutku. Nakon što je francuski premijer Daladier 20. ožujka podnio ostavku, novi francuski premijer postao je Paul Reynaud. Velika Britanija i Francuska sklopile su 28. ožujka sporazum da ni jedna od njih neće sklopiti separatni mir s Njemačkom. Ministarski odbor za obranu Velike Britanije na čelu s Winstonom Churchillom osnovan je 3. travnja da bi zamijenio Ministarstvo za koordinaciju obrane.

Došavši na premijersko mjesto obećao je Britancima »krv, rad, suze i znoj«

Churchill. Došavši na premijersko mjesto obećao je Britancima »krv, rad, suze i znoj«

Velika Britanija i Francuska započele su 8. travnja s miniranjem norveškog teritorijalnog mora. Dana 9. travnja Njemačka je napala Dansku i Norvešku. Danska je kapitulirala bez otpora, dok je Norveška pružila otpor. Njemačka je napala Norvešku jer se bojala da bi tu zemlju mogla zauzeti Velika Britanija. Njemačka bi u tom slučaju ostala prikraćena za opskrbu željeznom rudom iz luke Narvik koja ni zimi nije bila blokirana ledom. Drugi njemački cilj bio je uspostava pomorskih baza iz kojih bi ugrozila britansku opskrbu pomorskim putem. Njemačka je 10. travnja uspostavila norvešku marionetsku vladu na čelo koje je postavljen bivši norveški ministar obrane Vidkun Quisling. Britanski su razarači i zrakoplovi 11. i 13. travnja uspješno napali njemačku mornaricu u blizini norveške luke Narvik. Britanske su postrojbe 12. travnja okupirale danske Farske otoke, a 13. travnja su britanske i francuske postrojbe započele s iskrcavanjem kod Namsosa i Harstada u Norveškoj. Britanski znanstvenici i stručnjaci su 14. travnja dešifrirali šifru njemačkog komunikacijskog stroja Enigma. Nove su se britanske postrojbe 16. travnja iskrcale u Norveškoj, najviše kod Trondheima, gdje su se borile do 22. travnja. Povlačenje iz Norveške započelo je 27. travnja, a intenziviralo se 1. svibnja. Toga se dana norveška izbjeglička vlada smjestila u Londonu.

Tijekom travnja ili najkasnije početkom svibnja sovjetske su vlasti pobile preko dvadeset tisuća uhapšenih poljskih građana – velikim dijelom zarobljenih poljskih djelatnih i pričuvnih časnika – u Katinjskom masakru.

Njemačke postrojbe 13. lipnja ušle su u francuski glavni grad
Njemačke postrojbe 13. lipnja ušle su u francuski glavni grad; očaj na licima građana

Hitler u Parizu. Njemačke postrojbe 13. lipnja ušle su u francuski glavni grad; Njemačke postrojbe 13. lipnja ušle su u francuski glavni grad; očaj na licima građana

Njemačka je 10. svibnja napala Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg. Već prvog dana napada bitno je oslabljena belgijska obrana, jer su njemačke postrojbe zračnim desantom zauzele strateški važnu belgijsku utvrdu Eben Emael. Britanski premijer Neville Chamberlain je 10. svibnja, nakon burne rasprave u Parlamentu, podnio ostavku. Novi britanski premijer postao je Winston Churchill. Istog dana britanske su postrojbe zauzele neutralni Island, uz protest islandske vlade. Njemačka je 11. svibnja okupirala Luksemburg. Nizozemska izbjeglička vlada s kraljicom Wilhelminom smjestila se 13. svibnja u Londonu. Istog dana njemačko je oklopništvo pod zapovjedništvom generala Guderiana probilo francusku obrambenu crtu kod Sedana. Tog dana Churchill je u govoru u Parlamentu obećao Britancima »krv, rad, suze i znoj«. Njemačko je zrakoplovstvo 14. svibnja bez izbora ciljeva bombardiralo nizozemski grad Rotterdam, pobivši pritom brojne civile uz ogromnu materijalnu štetu. Sutradan je nizozemska vojska potpisala kapitulaciju. Njemačke su postrojbe 17. svibnja zauzele Bruxelles, te Antwerpen. Istog dana Paul Reynaud formirao je novu francusku vladu pod svojim vodstvom, uključivši u nju i 84-godišnjeg maršala Pétaina kao zamjenika premijera. Njemačke su postrojbe 19. svibnja opkolile francuske gradove Amiens i Arras, a došle su i do obale kod Noyellesa, podijelivši tako francusku vojsku na dva dijela.

Njemačke su postrojbe 20. svibnja zauzele i francuski grad Abbéville, a 25. svibnja Boulogne-sur-Mer. Nakon što su 26. svibnja Nijemci zauzeli Calais, započela je britanska operacija Dinamo, tijekom koje su britanska mornarica, trgovački, putnički i drugi brodovi evakuirali 340 tisuća britanskih, francuskih i drugih savezničkih vojnika s obale kod Dunkerquea u Francuskoj u Veliku Britaniju. Od toga je bilo 224.686 britanskih vojnika, te 121.445 francuskih i belgijskih vojnika. Belgija je kapitulirala 28. svibnja, a kralj Leopold se predao Nijemcima, te je interniran. Britanska je vlada 30. svibnja odlučila nastaviti s ratom. Zadnje britanske postrojbe napustile su 2. lipnja norveško tlo. Njemačko je zrakoplovstvo 3. lipnja bombardiralo Pariz. Dvije njemačke krstarice potopile su britanski nosač zrakoplova i dva razarača uz norvešku obalu. Italija je 10. lipnja objavila rat Francuskoj i Velikoj Britaniji. Norveški kralj Haakon istog je dana pobjegao u planine da ga Nijemci ne zarobe, a kasnije je uspio pobjeći u Veliku Britaniju.

Njemačke su postrojbe 13. lipnja ušle u Pariz, iz kojeg je 11. lipnja pobjegla francuska vlada - prvo u Tours, a zatim u Bordeaux. Maršal Philippe Pétain postao je novi francuski premijer, nakon što je Reynaud podnio ostavku. General De Gaulle formirao je 18. lipnja Odbor narodnog oslobođenja Francuske, odnosno francusku izbjegličku vladu. Istog dana sovjetske su postrojbe okupirale Estoniju, Latviju i Litvu.

Između Njemačke i Francuske potpisano je 22. lipnja primirje u Compiegneu, na istom mjestu gdje je potpisana kapitulacija Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Dva dana kasnije potpisano je i primirje između Italije i Francuske, iako talijanska vojska nije imala uspjeha u ratnim operacijama protiv Francuske. Francuska se službeno predala 25. lipnja u 0.35 sati, te je podijeljena na dva dijela. Sjeverni dio zajedno s atlantskom obalom je okupirala Njemačka, dok je u ostatku Francuske formirana profašistička marionetska vlast na čelu s maršalom Pétainom.

Britanija je priznala francuskog generala de Gaullea kao vođu »slobodnih Francuza«

De Gaulle u Londonu. Britanija je priznala francuskog generala de Gaullea kao vođu »slobodnih Francuza«

Hitler nije uspio zagospodariti britanskim nebom; nakon jednog zračnog napada na London
Hitler nije uspio zagospodariti britanskim nebom; nakon jednog zračnog napada na London

Bitka za Britaniju. Hitler nije uspio zagospodariti britanskim nebom; nakon jednog zračnog napada na London

Britance, koji su branili Egipat, napala je najprije talijanska vojska, a zatim njemački Afrički korpus
Britance, koji su branili Egipat, napala je najprije talijanska vojska, a zatim njemački Afrički korpus

Rat u pustinji. Britance, koji su branili Egipat, napala je najprije talijanska vojska, a zatim njemački Afrički korpus

Velika Britanija priznala je 28. lipnja generala De Gaullea kao vođu »slobodnih Francuza«. Njemačka je 30. lipnja zauzela britanske Kanalske otoke. Iako je Hitler pokušao razornim zračnim napadima i podmorničkim ratom prisiliti je da prizna njemačku dominaciju u kontinentalnoj Europi, Velika Britanija, uporna u svojoj obrani, nije odustala od ratovanja. Hitler je zato planirao i pripremao operaciju Morski lav, kojom bi zauzeo Veliku Britaniju. Međutim, zbog neuspjeha njemačkog zrakoplovstva da zagospodari nad britanskim nebom, Hitler je u rujnu 1940. godine odgodio tu operaciju na neodređeno vrijeme.

Europske zaraćene strane ratovale su i u Africi. U kolovozu 1940. godine je Italija napala Britansku Somaliju, a u rujnu Egipat koji je branila britanska vojska. U listopadu je uslijedio talijanski napad iz Albanije na Grčku. U studenome je grčka vojska odbila talijanski napad, potisnula talijanske postrojbe u Albaniju, te prešla u protunapad, zauzevši pritom dio talijanske Albanije. U prosincu je pak britanska vojska zaustavila talijansko napredovanje u Egiptu te krenula u protuudar, da bi u siječnju i veljači 1941. godine prodrla duboko u talijansku Libiju, a istovremeno i u talijansku Somaliju. Kao reakcija na britanske uspjehe u Africi, Njemačka je tamo iskrcala Afrički korpus koji je 30. ožujka 1941. godine krenuo u ofenzivu protiv britanske vojske, te do 4. travnja ostvario značajne uspjehe.

Dana 6. travnja 1941. godine Njemačka je zajedno s Italijom, Mađarskom, te Bugarskom i Rumunjskom napala Jugoslaviju, a istovremeno intervenirala u Grčkoj kako bi pomogla Italiji.

Antifašistička svijest razvila se u europskim političkim krugovima posebno tijekom Španjolskog građanskog rata. Francova pobjeda u Španjolskoj dala je značajan doprinos osvješćivanju europske javnosti glede fašističke opasnosti. Antifašizam je u potpunosti postao dio britanske, ali i sovjetske visoke politike tek 1941. godine, nakon napada Njemačke na Sovjetski savez. Ni zapadne demokracije ni Sovjetski Savez nisu krenuli u rat da bi se zaustavio progon Židova, komunista, Roma, homoseksualaca, osoba sa smetnjama u razvoju i drugih skupina ljudi od strane nacista … Do formiranja antifašističke koalicije svojim je postupcima doveo Hitler. Shvatilo se da je Hitlerova Njemačka nešto drugo – bitno različito od carske Njemačke. Tada je formirano savezništvo iz nužde, u kojem su se definirale zajedničke vrijednosti. Najvažnija dodirna točka zapadnih demokracija i Sovjetskog Saveza u antifašističkoj koaliciji bila je suprotstavljanje rasističkoj i genocidnoj politici nacističke Njemačke. Iako se zemlje koje su se borile protiv Sila osovine nazivaju antifašistička koalicija, one su u stvari daleko više bile antinacistička koalicija. Naime, Velika Britanija je, kao jedna od tri vodeće zemlje antifašističke koalicije, bila spremna prihvatiti fašističku Italiju kao partnera pod uvjetom napuštanja savezništva s nacističkom Njemačkom.

Dakle, zloćudna priroda nacističkog režima nije na vrijeme prepoznata u jednom dijelu političkih krugova u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Bilo je dosta i onih koji su shvatili bit Hitlerove politike, ali im je takva politika odgovarala, prije svega zbog njegovog antikomunizma. Nacističku Njemačku su smatrali barijerom prema Sovjetskom Savezu, te potencijalnim sredstvom za uništenje SSSR-a. Osim toga, nije im bila odbojna ni Hitlerova mržnja prema Židovima, s obzirom na to da antisemitizam nije bio rijetka pojava na europskoj desnici u godinama prije Drugog svjetskog rata.

Politička situacija u Kraljevini Jugoslaviji
prije Drugog svjetskog rata

Jugoslavija se politički približavala fašističkim Silama osovine

Princ Pavle Karađorđević s Hitlerom. Jugoslavija se politički približavala fašističkim Silama osovine

Predsjednik vlade Cvetković i ministar vanjskih poslova Cincar-Marković potpisuju u Beču pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu Njemačke, Italije i Japana

Jugoslavija u Trojnom paktu. Predsjednik vlade Cvetković i ministar vanjskih poslova Cincar-Marković potpisuju u Beču pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu Njemačke, Italije i Japana

U Kraljevini Jugoslaviji je 1938. godine vladajuća stranka bila Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), koju je sačinjavao veći dio srpskih radikala, slovenskih klerikalaca (SLS) i muslimana. Ta režimska politička grupacija pod vodstvom profašističkog političara Milana Stojadinovića nije bila u stanju riješiti temeljni problem jugoslavenske državne zajednice - hrvatsko pitanje. Istovremeno su mu značajne srpske političke snage osporavale pravo da predstavlja srpski narod. Zato je knez Pavle Karađorđević, stvarno regent a formalno jedan od tri kraljevska namjesnika, odlučio »provjeriti« raspoloženje birača. Stojadinoviću se suprotstavila Udružena opozicija, čija je glavna snaga bila Seljačko-demokratska koalicija (SDK) koju su činile Hrvatska seljačka stranka (HSS) i Samostalna demokratska stranka (SDS). S njima su politički savez sklopili srbijanski demokrati, Zemljoradnička stranka i dio radikala, kao i dio bivše režimske stranke Jugoslavenske nacionalne stranke (JNS) na čelu s generalom Petrom Živkovićem, bivšim predsjednikom vlade koja je proglašena nakon uvođenja šestosiječanjske diktature. Udruženu opoziciju vodio je predsjednik HSS-a Vladko Maček. Na izborima koji su se održali 11. prosinca 1938. godine Udružena opozicija je dobila 44 posto glasova, dok je vladajući JRZ osvojio 54 posto glasova. U odnosu na izbore održane 1935. godine, opozicija je dobila sedam posto više glasova, a JRZ je dobio šest posto manje nego što je na prošlim izborima dobio JNS.

U Beogradu su 27. ožujka organizirane demonstracije protiv Trojnog pakta u kojima je sudjelovala i ilegalna Komunistička partija Jugoslavije (KPJ)

Bolje rat nego pakt. U Beogradu su 27. ožujka organizirane demonstracije protiv Trojnog pakta u kojima je sudjelovala i ilegalna Komunistička partija Jugoslavije (KPJ)

Zbog takvog značajnog pada popularnosti i nemogućnosti dogovora s HSS-om, knez Pavle je smijenio predsjednika vlade Stojadinovića krajem siječnja 1939. godine, a mandat za sastav vlade je povjerio Dragiši Cvetkoviću, kojeg je, nakon što je 6. veljače 1939. formirao svoju vladu, podržala većina zastupnika JRZ-a. Cvetković je, kao izaslanik kneza Pavla a ne kao predsjednik vlade, tijekom 1939. godine pregovarao s Mačekom o poboljšanju položaja hrvatskog naroda. Nakon iscrpnih pregovora uz intervencije kneza Pavla, Cvetković i Maček dogovorili su formiranje Banovine Hrvatske koja je nastala spajanjem dotadašnjih banovina Savske i Primorske, uz dodatak pojedinih kotara susjednih banovina. U odnosu na granice Republike Hrvatske, Banovina Hrvatska je obuhvaćala još i središnju i zapadnu Hercegovinu, središnju Bosnu, bosansku Posavinu, te kotar Šid u Srijemu. Nije, dakako, obuhvaćala Istru, Rijeku, Zadar, te Cres, Lošinj, Lastovo i druge manje otoke koji su bili u sastavu Italije. Nije obuhvaćala ni Dvor na Uni koji je bio u sastavu Vrbaske banovine. Cvetković i Maček postigli su 26. kolovoza 1939. godine politički sporazum, kojem je pravnu snagu dala Uredba o Banovini Hrvatskoj, koja je Hrvatskoj donijela široku političku autonomiju. Istovremeno je SDK ušao u Cvetkovićevu vladu. Maček je postao potpredsjednik, a pet HSS-ovaca i jedan SDS-ovac postali su ministri. Na čelu Banovine Hrvatske bio je ban, koji je za razliku od ostalih banova u Jugoslaviji bio politički dužnosnik, a ne državni službenik. Prvi i zadnji ban Banovine Hrvatske bio je Ivan Šubašić. Izbori za Sabor Banovine Hrvatske nikad nisu održani zbog izbijanja rata.

Grupa jugoslavenskih časnika, navodno pod utjecajem britanske tajne službe, izvršila je puč, smijenila Namjesništvo, odnosno kneza Pavla, kao i vladu Dragiše Cvetkovića, a maloljetni kralj Petar II. Karađorđević proglašen je punoljetnim, te je preuzeo vladarsku dužnost. Predsjednik vlade postao je general Simović

General Simović i kralj Petar. Grupa jugoslavenskih časnika, navodno pod utjecajem britanske tajne službe, izvršila je puč, smijenila Namjesništvo, odnosno kneza Pavla, kao i vladu Dragiše Cvetkovića, a maloljetni kralj Petar II. Karađorđević proglašen je punoljetnim, te je preuzeo vladarsku dužnost. Predsjednik vlade postao je general Simović

Konačno uređenje države u obliku federacije nije realizirano zbog brojnih kritika sporazuma Cvetković-Maček. Naime, dio srpskih političkih krugova tražio je da cijeli teritorij Jugoslavije istočno od Banovine Hrvatske uđe u nove srpske banovine. Osim toga, bilo je i zahtjeva da u sastav srpske banovine uđu i dijelovi Banovine Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom. S druge strane, hrvatski političari iz HSS-a smatrali su granice Banovine Hrvatske privremenim, te su željeli da se i u ostatku Bosne i Hercegovine stanovništvo odluči želi li ući u sastav Banovine Hrvatske. Jedino Dravska banovina, odnosno Slovenija nije bila upitna kao moguća federalna jedinica rekonstruirane države. Eventualnu daljnju federalizaciju Jugoslavije zaustavio je Drugi svjetski rat.

U Simovićevu vladu ušao je 3. travnja i Vladko Maček kao potpredsjednik

Dr Maček polaže zakletvu. U Simovićevu vladu ušao je 3. travnja i Vladko Maček kao potpredsjednik

Nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. godine od strane makedonskih nacionalista (VMRO) koji su surađivali s ustaškim pokretom pod pokroviteljstvom Italije, Jugoslavija se politički udaljavala od Francuske s kojom je nakon Prvog svjetskog rata bila u bliskim odnosima, i približavala fašističkim Silama osovine – Njemačkoj i Italiji, dijelom i zbog sve veće ekonomske ovisnosti o Njemačkoj. Jedan dan nakon početka Drugog svjetskog rata, vlada je 2. rujna 1939. godine posebnom izjavom objavila neutralnost Jugoslavije. Njemačka je time bila zadovoljna. Međutim, zbog nužnosti da potpomogne talijanski napad na Grčku, koji je započeo 1940. godine i u kojem je Italiji prijetio vojni poraz, Hitler je od Jugoslavije tražio pristupanje Trojnom paktu Njemačke, Italije i Japana. Hitler je, naime, želio imati čistu situaciju na Balkanu prije planiranog napada na Sovjetski Savez, pa je želio vezati Jugoslaviju uz sebe, iako nije tražio sudjelovanje jugoslavenske vojske u ratu na strani Njemačke. Na to su 25. ožujka 1941. godine pristali jugoslavenski vlastodršci. Međutim, vojnim udarom koji se dogodio dva dana kasnije zbačena je vlast koja je pristupila Trojnom paktu.

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ)[1] prije početka Drugog svjetskog rata je djelovala ilegalno. Bila je izložena žestokom državnom teroru koji je trajao dva desetljeća. U travnju 1941. godine imala je oko osam tisuća članova. U zatvorima i logorima bilo je oko tri tisuće članova KPJ. Na V. zemaljskoj konferenciji KPJ održanoj u Zagrebu od 19. do 23. listopada 1940. godine u politbiro Centralnog komiteta KPJ izabrani su Josip Broz Tito kao generalni sekretar, Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković, Ivan Milutinović, Franc Leskošek, Rade Končar i Milovan Đilas.

SKOJ je kao partijska omladinska organizacija krajem 1940. godine imao oko trideset tisuća članova. Imao je veliki utjecaj na sportske, kulturne i druge organizacije. Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije, blizak KPJ, imao je oko sto pedeset tisuća članova. Vlast ga je zbog toga krajem 1940. godine raspustila.

Nakon njemačkog napada na SSSR 22. lipnja 1941. rukovodstvo KPJ dononijelo je odluku da se od sabotaža i diverzija prijeđe na oružani ustanak i partizanski rat.

Politička situacija u Splitu prije Drugog svjetskog rata

U vrijeme pred rat glavnu političku ulogu u Splitu imala je Hrvatska seljačka stranka

Radić u Splitu. U vrijeme pred rat glavnu političku ulogu u Splitu imala je Hrvatska seljačka stranka

Split je prije Drugog svjetskog rata bio u sastavu Banovine Hrvatske koja je bila dio Kraljevine Jugoslavije. U Splitu je bilo sjedište Ispostave banske vlasti, koja je djelovala na području bivše Primorske banovine, koja je postojala do osnivanja Banovine Hrvatske 1939. godine i obuhvaćala Dalmaciju, zapadnu Hercegovinu i dio središnje Bosne. Split je bio i središte kotara Split, koji je obuhvaćao pojas od Omiša do Trogira, Šoltu, Poljica, Klis, te područje oko Muća i Lećevice. Grad je 1941. godine, zajedno s prigradskim naseljima, imao oko pedeset tisuća stanovnika. Polovica stanovništva obuhvaćala je radničko stanovništvo, odnosno radnike, namještenike, nadničare, šegrte, kućnu poslugu, te osobe uzdržavane od tog stanovništva. Druga polovica stanovništva obuhvaćala je srednji i viši stalež, odnosno gospodarstvenike, rentijere, slobodna zanimanja, te osobe uzdržavane od pripadnika tih staleža. U Splitu su Hrvati sačinjavali veliku većinu stanovništva.

U Splitu je u predratno vrijeme glavnu političku ulogu imala Hrvatska seljačka stranka (HSS), koja je djelovala u Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK) zajedno sa Samostalnom demokratskom strankom (SDS) koja je uglavnom okupljala srpsko stanovništvo u Hrvatskoj. Nakon formiranja Banovine Hrvatske te su dvije, na jugoslavenskoj razini oporbene stranke, došle na vlast u Hrvatskoj. Dakle, od kolovoza 1939. godine pa do početka Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije 1941. godine, te su dvije stranke organizirale svoju vlast te su uz to nastojale, što je više moguće, proširiti svoj utjecaj u Banovini Hrvatskoj. Posebno se to očitovalo u pokušajima da se radnike, organizirane u sindikalnim organizacijama koje su bile pod utjecajem komunista, privuče u sindikate koji su bili pod utjecajem HSS-a.

HSS je u Splitu imao nešto slabiji utjecaj nego u selima kotara Split. To je dijelom bilo zbog općenito jačeg utjecaja HSS-a u selima a slabijeg u gradovima Banovine Hrvatske. Dijelom je to pak bilo zbog toga što je HSS u Dalmaciji imao nešto kraću tradiciju djelovanja nego u ostalim dijelovima Hrvatske. Međutim, HSS je imao razvijeniju stranačku organizaciju od bilo koje druge političke stranke u Splitu. Iako gradski odbor HSS-a u Splitu nije djelovao od 1936. godine, oživio je nakon formiranja Banovine Hrvatske 1939. godine. HSS je 1938. godine pokrenuo u Splitu svoj list Hrvatski glasnik. Vodeći ljudi HSS-a Splita bili su zastupnik Juraj Šutej, Paško Kaliterna i Josip Berković. SDS je u Splitu uglavnom okupljao građane hrvatske narodnosti. Članovi i simpatizeri SDS-a često su bili izloženi pritisku jugoslavenskih režimskih stranaka, koje su tražile da im se »samostalci« priključe.

Manifestacija Orjune na Peristilu 1924. Orjunaši su se posebno žestoko obračunavali s komunistima
Četnici na Peristilu dvadesetih godina prošlog stoljeća

Postrojavanje četnika. Manifestacija Orjune na Peristilu 1924. Orjunaši su se posebno žestoko obračunavali s komunistima; Četnici na Peristilu dvadesetih godina prošlog stoljeća

U Splitu su djelovale i jugoslavenske unitarističke političke stranke. Radilo se o Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci (JNS) kao bivšoj režimskoj stranci, te režimskoj Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici (JRZ). JNS je osnovan nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. godine, propagirajući integralno jugoslavenstvo i unitarnu organizaciju Jugoslavije. Nakon atentata na kralja Aleksandra JNS se udaljio od vlasti, a vlast su u državi preuzeli političari iz JRZ-a, u koju su se uključili i brojni bivši članovi JNS-a. Na parlamentarnim izborima JNS je nastupio na zajedničkoj oporbenoj listi s HSS-om i ostalim oporbenim strankama. Međutim, organizacije JNS-a u Hrvatskoj, odnosno u Savskoj i Primorskoj banovini, nastupile su na vladinoj listi zajedno s JRZ-om. JRZ je u Splitu formiran 1935. godine. Nakon što je na čelo te stranke i vlade došao Dragiša Cvetković, koji je zajedno s predsjednikom HSS-a Mačekom dogovorio formiranje Banovine Hrvatske, dio članova stranke ostao je vjeran dotadašnjem profašističkom vođi i premijeru Milanu Stojadinoviću, te se protivio formiranju Banovine Hrvatske.

U Splitu je djelovala i profašistička organizacija Zbor, poznatija kao ljotićevci. Politički, odnosno ideološki prednik prorežimskih jugoslavenskih političkih organizacija u Splitu bila je Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista). Ona je tijekom dvadesetih godina nastala upravo u Splitu, a posebno se žestoko obračunavala s komunistima. Te političke grupacije formalno su djelovale pod parolom jugoslavenstva, a stvarno u praksi su djelovale kao potpora velikosrpskim političkim idejama. Međutim, tim grupacijama nije uspjelo homogenizirati Srbe u Splitu i okolici. Štoviše, znatan dio Srba u Hrvatskoj, pa tako i u Splitu, bio je organiziran u Samostalnoj demokratskoj stranci. Međutim, svojom promidžbom, kao i povlasticama isposlovanim od državnih institucija, režimske su političke organizacije u svoje redove uspjele privući i određeni broj Hrvata.

U Splitu je djelovala i frankovačka, odnosno ustaška grupa politički organiziranih građana, koji su djelomično djelovali i u okviru HSS-a, nastojeći u svoje redove privući što više članova i simpatizera te stranke.

Naslovnica Radničkog odjeka uoči izbora 1928. godine

Gladni protiv sitih. Naslovnica Radničkog odjeka uoči izbora 1928. godine

Splitski radnici na Bačvicama 1925/26. godine grade igralište svom radničkom klubu Borcu. U srpnju 1912. godine skup socijalističke omladine osniva Hrvatsko radničko nogometno društvo Anarh. Zbog teških uvjeta rada i policijskog terora društvo se nastoji održati stalno mijenjajući ime: Jug 1919., Slavija 1921., Split 1922., Borac 1924., Dalmacija 1928., HAŠK 1930, te konačno, u siječnju 1931. RNK Split

Prvi udarnički rad. Splitski radnici na Bačvicama 1925/26. godine grade igralište svom radničkom klubu Borcu. U srpnju 1912. godine skup socijalističke omladine osniva Hrvatsko radničko nogometno društvo Anarh. Zbog teških uvjeta rada i policijskog terora društvo se nastoji održati stalno mijenjajući ime: Jug 1919., Slavija 1921., Split 1922., Borac 1924., Dalmacija 1928., HAŠK 1930, te konačno, u siječnju 1931. RNK Split

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) u Splitu se, od formiranja 1919. godine do početka Drugog svjetskog rata na području Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, neravnomjerno razvijala. Razlog tome bila su brojna hapšenja vodstva i članstva, ali i unutarstranačke frakcijske borbe. U to, za komuniste teško doba ilegalne djelatnosti koje je nastupilo poslije Obznane 1920. godine i donošenja Zakona o zaštiti države 1921. godine, pod pojačanim terorom, nisu bila rijetka ni napuštanja političke borbe od strane nekih poznatijih članova, koji su izabrali put prilagođavanja. Ipak, radilo se uglavnom o pojedincima koji nisu imali širi utjecaj. Smatra se da je tadašnje vodstvo dalmatinskih komunista djelovalo prilično izolirano od ostatka KPJ i Komunističke partije Hrvatske (KPH) koja je formirana 1937. godine. Vodstvo KPJ i KPH smatralo je da se radi o frakcionaškom djelovanju, te da je došlo do privatizacije partijske organizacije i zapuštanja organizacijskog rada što je štetno za daljnju političku borbu u uvjetima ilegalnog rada.

Nakon formiranja novog Pokrajinskog komiteta (PK) 1938. godine, kada su uklonjeni tzv. frakcionaši, nije došlo do većeg napretka zbog toga što je smijenjeno rukovodstvo i dalje imalo značajan utjecaj. Novoformirani PK je u travnju 1939. godine prestao postojati. Na sastanku održanom u listopadu 1939. godine na Gripama u Splitu, na kojem je prisustvovao član CK KPJ Edvard Kardelj, ponovno je izabran novi PK u sastavu: Vicko Krstulović kao sekretar, Berislav Kukoč, organizacioni sekretar, te Ivo Amulić, Ivan Lučić Lavčević i Ante Jurlin kao članovi. Tada je došlo do napretka u organizacijskom radu i to po tzv. ćelijskom principu. Međutim, nije odmah suzbijen veliki utjecaj »frakcionaša«, poglavito u Stranci radnog naroda (SRN) koja je bila legalni »paravan« za partijski rad. U srpnju 1940. godine Split je posjetio generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito zajedno s nekoliko članova CK KPH i CK KPJ. Na Okružnoj konferenciji održanoj 19. srpnja, kojoj je prisustvovao i Josip Broz Tito, donesena je odluka da se prekine s frakcionaštvom u Splitu, a izabran je i novi Mjesni komitet Splita. Na Sirobuji, u kući braće Amižić, 2. kolovoza održana je Pokrajinska partijska konferencija za Dalmaciju, kojoj je također prisustvovao Josip Broz Tito. Izabran je novi Pokrajinski komitet na čelu s Vickom Krstulovićem. U PK još su ušli Ivo Amulić, Karla Njegovan, Ivan Lučić Lavčević, Andrija Božanić, Ante Jurlin i Neda Marković.

Socijalističke ideje javile su se početkom dvadesetog stoljeća među splitskim radnicima i težacima. Prvu crvenu zastavu pronio je splitskom Rivom na prvomajskoj proslavi 1906. godine Frane Piplović, prvak SDP-a Dalmacije

Prva crvena zastava. Socijalističke ideje javile su se početkom dvadesetog stoljeća među splitskim radnicima i težacima. Prvu crvenu zastavu pronio je splitskom Rivom na prvomajskoj proslavi 1906. godine Frane Piplović, prvak SDP-a Dalmacije

Antifašisti Splita i okolice održali su 17. prosinca 1939. masovne demonstracije protiv rata i jugoslavenskog profašističkog režima. Na mitingu je govorio Duško Mrduljaš

Antifašisti na Bajamontijevoj fontani. Antifašisti Splita i okolice održali su 17. prosinca 1939. masovne demonstracije protiv rata i jugoslavenskog profašističkog režima. Na mitingu je govorio Duško Mrduljaš

Partijska organizacija u Splitu, koju je vodio Mjesni komitet, imala je u rujnu 1940. godine 70 članova obuhvaćenih u dvanaest ćelija. U Solinu je bilo petnaest ćelija sa 78 članova, na Šolti pet ćelija s 23 člana, u Kaštelima četrnaest ćelija s 92 člana, i u Žrnovnici sedam ćelija s 57 članova. Splitska organizacija povećala je broj članova, pa je u proljeće 1941. godine brojila oko 110 članova. Članovi su bili podijeljeni na tri rajonska komiteta. Najbrojnije partijske ćelije bile su u brodogradilištu i među lučkim radnicima. Mjesni komitet KPH Split bio je ujedno i okružni komitet za splitski i brački kotar. Izvan Splita tu je bilo još 340 članova KPH.

Ipak, i prije promjena u vodstvu splitskih i dalmatinskih komunista, aktivnost KPH u Splitu i okolici nije bila potpuno zamrla. Tako je za vrijeme boravka Milana Stojadinovića u Splitu 27. srpnja 1938. godine KPH organizirao demonstracije koje su počele na Narodnom trgu a nastavile se na Rivi i u Varošu. Još odlučnija aktivnost nastavila se nakon promjena u PK. Tako je KPH 17. prosinca 1939. godine organizirao protestni zbor u Kazalištu, koji je policija zabranila, pa su održane demonstracije na Obali. Policija je tada ubila radnika brodogradilišta i člana KPH Vicka Buljanovića a više demonstranata ranila. Idućeg je dana Pokrajinski komitet organizirao generalni štrajk u srednjoj Dalmaciji. U štrajku je sudjelovalo oko dvanaest tisuća radnika i činovnika iz Splita i okolice. Istoga dana u pogrebnoj povorci ubijenog Buljanovića je ispratilo oko dvadeset pet tisuća ljudi. Nakon pogreba održan je komemorativni miting na vrhu Tartagline ulice.

Narod Splita i okolice priredio je 18. prosinca 1939. godine veličanstven sprovod splitskom komunistu Vicku Buljanoviću, koji je pao od policijskog metka u demonstracijama
Narod Splita i okolice priredio je 18. prosinca 1939. godine veličanstven sprovod splitskom komunistu Vicku Buljanoviću, koji je pao od policijskog metka u demonstracijama

Dvadeset pet tisuća na pogrebu Vicka Buljanovića. Narod Splita i okolice priredio je 18. prosinca 1939. godine veličanstven sprovod splitskom komunistu Vicku Buljanoviću, koji je pao od policijskog metka u demonstracijama

KPH je preko Stranke radnog naroda izašao na općinske izbore u svibnju 1940. godine. S obzirom na činjenicu da je glasovanje bilo javno, na policijsku represiju i prijetnje otkazom onima koji glasuju za SRN, ostvaren je odličan rezultat. Osim toga, pravo glasa imali su samo muškarci stariji od 24 godine. U Sinju, Trogiru, Komiži i Vrboskoj na Hvaru za načelnike općina izabrani su komunisti.

KPH je preko Pokrajinskog odbora Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza Jugoslavije (URSSJ) organizirao brojne štrajkove u Splitu i okolici tijekom 1940. godine. U kolovozu je organiziran štrajk lučkih radnika Splita, Solina, Vranjica i Kaštel Sućurca. Na godišnjicu početka Drugog svjetskog rata, 1. rujna 1940. godine, KPH je organizirao antifašističke demonstracije u Splitu i Solinu, u kojima su masovno sudjelovali i stanovnici Klisa, Vranjica, Mravinaca, Kučina i Kaštela. Protestni štrajkovi protiv političke represije održani su 5. i 19. rujna. Vlast Banovine Hrvatske nastojala je suzbiti utjecaj URSSJ djelovanjem Hrvatskog radničkog saveza (HRS). Ispostava Banske vlasti u Splitu i sama je priznavala da seljaci koji rade u gradu kao građevinski i obalni radnici mogu preko URSSJ-a najuspješnije štititi svoje materijalne interese.

U kući na Sirobuji (na slici) održan je u kolovozu 1940. sastanak splitskih i dalmatinskih komunista s Josipom Brozom Titom (portret iz predratnog razdoblja)

1940.: Tito na Sirobuji. U kući na Sirobuji (na slici) održan je u kolovozu 1940. sastanak splitskih i dalmatinskih komunista s Josipom Brozom Titom (portret iz predratnog razdoblja)

Portret iz predratnog razdoblja

1940.: Tito na Sirobuji. Portret iz predratnog razdoblja

Nova vlast nastojala je suzbiti utjecaj komunista slanjem Hrvatske seljačke zaštite u gradove kao ispomoć policiji. Za vrijeme postojanja Banovine Hrvatske u Splitu je uhapšeno oko četiristo komunista, skojevaca i antifašista, a gotovo sto ih je odvedeno u Lepoglavu - u koncentracijski logor.

U siječnju 1941. godine, u istoj kući na Sirobuji u kojoj se prije pet mjeseci održala Pokrajinska konferencija, održano je partijsko savjetovanje za Dalmaciju. Savjetovanje je bilo posvećeno pretežno organizacijskim pitanjima. Dva mjeseca poslije tog siječanjskog savjetovanja održano je u Splitu i drugo savjetovanje za Dalmaciju.

Nakon demonstracija u Beogradu 27. ožujka 1941. godine protiv pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, po odluci Pokrajinskog komiteta, a preko mjesnih komiteta u Splitu i Solinu organizirane su 28. ožujka demonstracije. Stav KPJ i KPH je bio da, ako dođe do napada na Jugoslaviju, komunisti i njihovi simpatizeri ne smiju čekati poziv za odlazak u vojne jedinice, već se moraju sami dobrovoljno javljati.

Svoj prvi politički zbor splitske su žene održale 20. listopada 1935. na terasi kina Tesla

Splitske žene. Svoj prvi politički zbor splitske su žene održale 20. listopada 1935. na terasi kina Tesla

U jesen 1939. godine u Splitu je počeo djelovati i novi Mjesni komitet SKOJ-a. Formirana su dva rajonska komiteta. Rajonski komiteti su osnivali aktive na terenu: po poduzećima, radionicama, školama, u sportskim klubovima, ustanovama, prosvjetnim društvima, zadrugama, i po ulicama. Posebno jaku bazu SKOJ je imao u sindikatu. Treba napomenuti da je u godinama uoči šestosiječanjske (šestojanuarske) diktature, od oko 1400 organiziranih skojevaca u Jugoslaviji, 722 bilo u Dalmaciji. Pred rat je u Dalmaciji bilo oko tisuću dvjesto članova KPH i oko pet tisuća članova SKOJ-a.

Partijski rad među ženama Splita i okolice pokrenut je na partijskom savjetovanju održanom 1935. godine na Čiovu. Iste je godine u Splitu održan veliki javni zbor žena. Na partijskom savjetovanju održanom 1937. godine na Čiovu, osnovana je ženska sekcija u okviru Stranke radnog naroda, a 1939. godine formirana je Komisija za žene pri Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju. Preko sindikata u Splitu je 20. ožujka 1939. godine organizirana skupština žena, a 8. ožujka 1941. godine održana je konferencija žena-komunista za Dalmaciju.

Smatra se da je Split kao grad po snazi radničkog pokreta u razdoblju između dva rata prednjačio u odnosu na ostale gradove Hrvatske i Jugoslavije. Bila je izražena masovnost lijevo orijentiranog radničkog pokreta, te provođenje direktnih akcija poput demonstracija i štrajkova. Vodila se i borba za nacionalna prava hrvatskog naroda, od bitke protiv Orjune kojoj je u Splitu zadan takav udarac da se više nije oporavila, do borbe protiv pripajanja Splita i velikog dijela Dalmacije Italiji dva desetljeća kasnije, u sklopu antifašističke borbe.

Goran Kotur

[1] Komunistička partija Jugoslavije osnovana je 1919. godine. Do 1952. godine KPJ, kasnije Savez komunista Jugoslavije, SKJ. KP je u Kraljevini Jugoslaviji bila ilegalna revolucionarna organizacija. Vlada je zabranila njeno djelovanje nakon uspjeha koje je postigla na prvim općinskim i parlamentarnim izborima početkom dvadesetih godina 20. st. KPJ je od 1941. do 1945. predvodila Narodnooslobodilački pokret (NOP) i partizansku vojsku koja je na području Jugoslavije porazila sile Osovine i njihove domaće, marionetske saveznike i oslobodila zemlju. Na čelu Partije od 1937. godine (do smrti 1980.) bio je Josip Broz Tito. Unutar KPJ 1937. godine osnovana je Komunistička partija Hrvatske.