SPLITSKA PRIČA

SPLIT – BERLIN – SPLIT*

Srećko Ozretić Slajo

Srećko Ozretić 1942.: slika s potjernice

Slajo. Srećko Ozretić 1942.: slika s potjernice

U prvim ratnim danima 1941. g. mladi skojevac, zidarski šegrt Srećko Ozretić Slajo, s Paškom Mijanom, Vinkom Paićem, Matom Šegvićem i drugima izvlači oružje iz kasarna te ga težačkim kolima prevozi u bunker na Sustipanu i u isušeni bunar na Lokvama To je početak Slajinog sudjelovanja u otporu talijanskim fašistima. Nije bilo zadatka koji Srećko nije izvršio…

Početkom 1942. g. postaje član Treće udarne grupe i prelazi u ilegalnost. Redaju se brojne akcije, bježi pred talijanskim agentima, pucaju u njega … Dana 1. kolovoza 1942. Slajo je uhapšen.

Petnaest dana je u policijskom zatvoru – ricinus, mučenje, prijetnje njegovoj obitelji … Ne slamaju ga čak ni onda kada mu pokazuju presudu talijanskog Prijekog suda kojom je osuđen na smrt strijeljanjem. Izvršenje smrtne kazne se odgađa jer Slajo nije punoljetan. Premještaju ga u zatvor sv. Roka gdje dolazi u sukob sa zatvorskim vlastima … Bacaju ga u samicu u kojoj do gležanja gazi prljavu vodu … Dana 18. travnja 1943. g., s još 115 drugova i 15 drugarica otpremljen je u internaciju – zatvor u Italiji. 25. svibnja 1943. s još tri maloljetnika, Mirom Maškovićem, Vinkom Treursićem i omladincem Ivicom, stiže u Trst, pa u zatvor u Perugiu. Tu susreće nekoliko Splićana. Dana 27. srpnja pada fašizam u Italiji, zatvorenici se bune i žele na slobodu, ali uprava je neumoljiva – oslobađa samo Talijane. Dana 10. rujna pada Italija … Zatvorenici organiziraju bijeg, jure prema izlazu iz zatvora. Napokon sloboda! Sloboda! Otvarajući vrata dočekuju ih njemački i talijanski tenkovi i zluradi podsmjesi naoružanih crnokošuljaša…

Nijemcima se žuri pa na brzinu jugoslavenske robijaše s tisućama drugih trpaju u prljave stočne vagone. Putuju dugih 14 dana i noći, u zatvorenim vagonima, bez svjetla, hrane i vode. U vagonima hara smrt i na usputnim stanicama izbacuju mrtve robijaše. Slajo, s još 11 Splićana zatvorenika, i mnogim drugima, iscrpljen 11. listopada 1943. g. stiže u zloglasni konclogor Dachau. Tek četvrti dan, goli na otvorenom prostoru, dobivaju staru logorašku odjeću, 10 dkg raženog kruha, pomiješanog s piljevinom, i pola litre kukuruzne kaše…

Biraju sposobne i odvode ih u barake a one druge put krematorija…

Slajo postaje broj 56336. Poslije pet, šest dana stiže druga grupa robijaša iz Italije u kojoj je i 16 Splićana. Beznađu nema kraja, tisuće ljudi cijele dane vrludaju logorom. Hladnoća i glad ubijaju ih svakodnevno na stotine … Uz to, esesovci imaju svoje okrutne zabave, koje najčešće završavaju metkom u potiljak logoraša … Nakon dvadesetak dana izdvajaju logoraše-zanatlije a ostale, bez zanata i one koji su ga zatajili, trpaju u stočne vagone na put bez povratka – u krematorij.

Dana 30. listopada 1943. g. Slajo i dio splitske grupe stižu u golemi koncentracioni logor Buchenwald. Približavajući se gledaju utrku Židova na 12 kilometara dugom krvavom putu. Trkače–kosture koji se iznemogli sruše, esesovci gađaju puškom kao glinene golubove, a dokrajče ih iz blizine pucnjem iz pištolja. Ulaskom u logor susreću se s masom od osam-devet tisuća golih ruskih ratnih zarobljenika poremećena uma osuđenih da budu ugušeni u plinskim komorama.

Slajo s ostalim Dalmatincima stoji u stroju s tisućama ostalih. Esesovci vrše odabir – traže bolesne, oronule… Njima je namijenjen krematorij … Slajo i svi Dalmatinci su zdravi. Dobiva novi broj 35480, ide na rad u kamenolom. Tisuću i sto logoraša polazi ujutro na rad da bi ih se uvečer vratilo 900. Ostali bivaju ubijeni. Slajo je svaki dan u grupi koja se vraća … ali iz grupe Splićana dvojicu, Mira Krstulovića i Ivana Reića, esesovci ubijaju …Hod po rubu smrti se nastavlja…

Koncem veljače 1944. Slajo se pozdravlja s Dalmatincima, jer s još devet Splićana i masom od 15.000 logoraša putuje u nepoznato … U toku transporta od gladi je umrlo nekoliko tisuća logoraša. Oko njih padaju bombe, transport vrluda po kolosijecima. Danima zastaju, manevriraju, hara glad i žeđ, svaki peti dan dobivaju malo kaše i po jedan krumpir … U drugoj polovici ožujka 1944. g. stižu u Köln, koji svake noći bombardiraju saveznički avioni. S jednim krumpirom, pola litre tople vode i 8 dkg raženog kruha tjeraju ih u grad na raščišćavanje ruševina…

Dana 2. travnja priprema se novi transport, ovog puta 16 tisuća živih kostura. U svaki stočni vagon Nijemci trpaju od 120 do 150 logoraša. Splitska grupa se osipa. Sa Slajom ostaju samo Sirotković, braća Guina, Buble i Paraga … U vagonima kosi smrt. U Slajinom vagonu 5, 10, 20 mrtvih. Netko je mrtve izvukao vani, a onda se put nastavlja ….

Dana 8. travnja stižu u novi logor na 30. kilometru od Bruxellesa. 26 tisuća logoraša. Redaju se stravični dani na suncu, vjetru i kiši … Već peti dan ni kapi vode, ni mrvica hrane. Đanižo Sirotković halucinira, mijesi pogačicu od zemlje. Slajo ruje, kopa po zemlji i iščeprka neki korijen. Jede ga u slast. I drugi kopaju … Nema više ni travke ni korijena … Grozne slike, mrtvi i živi leže zajedno. Šesti dan esesovci mrtve i polumrtve obilježavaju, odvode ih kamionima … Konačno navečer dobiju porciju ječmene kaše i po dva kuhana krumpira.

Dana 22. travnja od male splitske grupe Slajo i Đanižo izabrani su za novi transport. Opraštaju se: »Bog judi, braćo, ako ko preživi neka pozdravi naše u Splitu«, pozdravlja Đanižo. Opet 15.000 robova, u vagonima nema zraka ni vode. Četvrti dan vlak se zaustavlja, izvlače opet mrtve i ubijaju one koji se bune … 25. travnja stižu u bezimeni logor na golom brežuljkastom terenu u trokutu: Calaise - Boulogne - St. Omer. Tu zatiču 9000 na smrt izgladnjelih Poljaka i Rusa. Slajo i Đanižo, s još deset Francuza, čine radnu jedinicu. Danonoćno rade na lansirnim rampama letećih bombi, V1 i V2, polažu šine na koje njemački stručnjaci montiraju bombe. Osmi dan engleski avioni bombardiraju rampe na kojima je radilo 120 logoraša. Preživjelo ih je samo osam: neozlijeđeni Slajo i sedam ranjenih logoraša, a Đanižo je imao sreću što se nalazio stotinjak metara dalje i ostao je živ. Dvanaestog dana Slajo i Đanižo stoje u stroju od 11.000 logoraša, tu u blizini Doverskih vrata. Njih 4000 usmrtili su Nijemci i saveznički avioni.

Dana 9. svibnja stižu u logor Rouen. Ponovno teški rad koji ubija – demontiraju neeksplodirane avionske bombe. Četiri petine ih pogiba od eksplozija … Slajo i Đanižo su i to preživjeli. Vraćaju ih na montiranje uređaja za lansiranje letećih bombi V1 i V2. Teror. Umorstva po želji. Jedan Rus je oštetio miješalicu za beton, usmrćuju ga, a za kaznu ostali moraju trčati u krug 30 kilometara. Esesovci bodre trkače, ubijaju one koji ne istrče svih 30 kilometara. To malo kome uspijeva, a među njima su Slajo i Đanižo. Nakon trke, kao dodatak, moraju cijeli sat vježbati »leži, diži se – leži, diži se«, sve dok jadnici kožu na dlanovima i koljenima nisu ogulili do kostiju. I ovu su utakmicu Slajo i Đanižo dobili…

Slajo odluči bježati. Pozdravi se s Đanižom koji mu zaželi sreću i ako »uspije doć doma – pozdravi mi mater, oca i curu«. Slajo iskoristi nepažnju stražara na gradilištu, odlazi na zahod te se baci u pšenicu i puzi sve do voćnjaka. Trči da što dalje pobjegne od mučitelja. U šumi žvače i guta sočnu travu. Sutradan se prikrada omanjem selu. Starice mu daju odijelo, par plitkih cipela, kruha, slanine i jaja, i on nastavlja put kroz nepoznatu zemlju Francusku. Krećući prema moru dolazi do kanala La Manchea i neprimijećen spušta se niz litice do mora, nalazi neku sandolinu, popravi je i sa slomljenim veslom zaplovi put Engleske. Nailaze dva njemačka patrolna broda, prestaje veslati, saginje se, potapa sandolinu i nečujno zapliva natrag ka francuskoj obali. Odustaje od prijelaza kanala, vraća se natrag prema Rouenu odlučivši se tamo priključiti francuskom Pokretu otpora … Dolazi u grad ali ne uspijeva doći u kontakt s članovima Otpora. Tumara po gradu. Uvečer zračna uzbuna, a Slajo zaboravlja da za trajanja uzbune nitko ne smije biti na ulicama … Halt, Halt! – Slajo osupnut stane pred trojicom gestapovaca. Vraćaju ga u Rouenski logor. Nisu ga strijeljali već ga kažnjavaju gredom, a to je gore od smrti…

Vezuju mu noge i ruke, presaviju ga, mora izdržati 100 udaraca debelom drvenom batinom po goloj stražnjici. Ako se pomakne ili progovori, brojanje udaraca počinje ispočetka … Slajo je ostao živ. Polumrtvog ga nose u baraku, tijelo mu je modro i crno. Preživio je gredu, što je malo kome uspjelo. Poslije, treći dan, u Bom-komandu. On i Đanižo opet demontiraju neeksplodirane bombe … Saveznici bombardiraju Rouen i okolicu gdje gine više od 8000 logoraša. Od Slajine grupe ostaju neozlijeđeni Đanižo, on i još trojica Rusa. Dana 5. lipnja pogiba još preko tisuću logoraša, a dvojica Splićana izvukoše se iz jednog kratera krvavi i crni ali živi…

Nakon desetak dana petorica Rusa nude Slaji bijeg prema istočnom frontu. Neki drugi logoraši bili su brži, onesposobili su stražu, ali su i pohvatani. Njih i Slajinu grupu za bijeg zatvaraju u neku prostoriju do polovine ispunjenu leševima.

Trojica esesovaca otvaraju vrata i bjesomučno pucaju … Slajo se bacio – nepogođen je! Preživjele trpaju u kamion, pa ih kao specijaliste za demontiranje bombi prebacuju u Amiens. Tu su Slajo, Đanižo Sirotković, Marin Paraga, Ante Buble i braća Jozo i Mate Guina. Dani straha … Dvije grupe specijalista odletjele su u zrak. Jedan Rus ga zove da dođe vidjeti sumnjivu bombu. Samo što je zakoračio u stranu, eksplodirala je bomba na kojoj je radio – poginula su 24 logoraša, svi koji su sa Slajom radili na toj bombi…

Čudesni Splićanin je uzdrman, opet misli na bijeg, ovog puta s češkim logorašem Karelom. Đanižo daje Slaji zemljopisnu kartu Evrope koju je tog jutra našao u smeću. – Evo ti je da se znaš ravnat prema Splitu. Slajo i Karel spuštaju se s bedema po žici, ona pukne i Karel slama nogu. Mršavog Karela Slajo uprti na leđa, bježi i dovuče Karela do bolnice. U bolnici dobiva građansko odijelo, ali u šumi ga ponovno hvataju gestapovci. Vraćaju ga u logor, ali ovog puta nisu bili raspoloženi ni za ubijanje ni za maltretiranje, jer, na Slajinu sreću, nemaju vremena … Nijemci velikom brzinom povlače tvornicu, leteće bombe, hranu, teško naoružanje, jer su Saveznici 25. kolovoza 1944. umarširali u Pariz. Slajo i Đanižo vraćaju se u logor u Lilleu.

Zbog novog bijega trojice logoraša esesovci iz stroja od 500 logoraša izvlače svakog desetog, i među njima je i Slajo. Odvode ih na rub jame, stražari podižu puške, još samo nekoliko trenutaka života … Iznenada istupi pred njih komandant jednog logora, Kurt, koji u zadnji tren zaustavi strijeljanje uz riječi: Dosta, ludi psi! Uhvatite bjegunce pa njih strijeljajte.

Još jednom je sreća bila na Slajinoj strani!

Dana 2. listopada tisuću logoraša trpaju u pet teretnih vagona. Danima putuju, prate ih i bombardiraju saveznički avioni. Vagon do Slajinog leti u zrak, a drugog bomba otpuhne u provaliju. U trećem vagonu logoraši provaljuju vrata, uzalud, stražari pucaju bez prestanka … Nakon osam dana bez vode i hrane stižu u Holandiju u neki bezimeni logor. Poslije tri dana putovanje se nastavlja. Opet ih bombardiraju, putovanje se stalno prekida, skidaju mrtve a živi idu dalje…

Konačno stižu u Doru, najsvirepiji područni logor Buchenwallda, iz kojeg malo koji logoraš izlazi živ. U golemom podzemnom gradu, u brojnim tunelima i dvoranama su tvornice oružja i postrojenja za izradu letećih bombi V1 i V2. Slajo i družina raspoređeni su u jedinicu za iskop i betoniranje tunela. U Dori susreću Andriju Bubala i Mira Maškovića koji ih upoznaju sa režimom i strahotama u logoru, doznaju da Nijemci svakih petnaest dana dovode u Doru novu grupu od 15.000 logoraša … Petnaesti je dan dolaska. Generalna smotra logoraša, odvaja se 10000 bolesnih i iscrpljenih robova koji idu u smrt … Slajo i njegova grupa prolaze, oni su zdravi i čili, nastavljaju s radom. Doznaju da u Dori vlada i kanibalizam, jer u podzemnom gradu hara glad…

Slajina grupa se smanjuje. Dana 20. prosinca gine Marin Paraga, kojeg je zatrpao odronjeni dio tunela. Stradao je i Marin Buble, kojem naređuju nemoguće – da kamen težine 200 kg prenese u vagon. Esesovac ga ubija krampom.

Nova godina 1945. Slajo povraća, dobio je žuticu. Uz pomoć Nijemca Karla, također logoraša, koji je kapo Slajine radne grupe, prisile zatvorske liječnike Židove, pod prijetnjom smrću, da moraju Slaju liječiti od žutice. Slajo svako jutro na smotri kamuflira žuticu tako da vlastitom krvlju trlja lice … Nakon smotre, uz pomoć drugova, skriva se u baraci. Petnaesti dan Slajin organizam čudesno savladava hepatitis pa je opet spreman za teški robovski rad.

U veljači 1945. urušava se svod tunela koji usmrćuje Mira Maškovića i još stotine logoraša i Nijemaca.

Peti je ožujka. Slajo, Đanižo i braća Guina, uz Karlovu pomoć, dosad su uspješno prebrodili sve nevolje, pa danas dočekuju veliku posljednju petnaestodnevnu smjenu logoraša. No, Slajo je zabrinut. Pred svojim barakama svi logoraši su orni za rad, ali iscrpljena braća Guina padaju baš u času nailaska esesovaca. Odmah ih odvajaju od sposobnih, ali su na kraju rata ipak dočekali slobodu u Belgiji. Pri kraju smotre kapo Karlo dotrči i šapne Slaji i Đanižu da se odmah skljokaju na zemlju, da simuliraju iznemoglost. Iako nisu shvatili poruku, ipak ga poslušaju i esesovac ih tuče nogama i tjera iz stroja među bolesne, neproduktivne logoraše osuđene na smrt…

Sutra ujutro 15.000 škartiranih logoraša izlaze iz podzemnog grada na površinski dio Dore. Zrak, nebo, oblaci – poslije 126 dana mraka u podzemlju. Kolona robova polako mili naprijed … a iza sebe vide da se zidaju, zatvaraju svi ulazi u podzemni grad i da se zatvaraju svi ventilacijski otvori na pokrovu podzemnog grada … 30.000 živih logoraša, sposobnih za rad, je zakopano i Slaji je sad jasno zašto ih je Karlo upozorio da simuliraju iznemoglost.

Korača gladna kolona, to su koraci smrti, jedno posrnuće – jedna smrt … »Srećko biži, ja ne mogu, nemam snage«, ječi Đanižo. »Neću bez tebe«, odgovara Slajo. Đanižo ne može dalje, gubi korak, halucinira, pada na tlo. Slajo ga brzo podiže. Splitski težak Đanižo, Dionizio Sirotković, ponovno pada, Slajo ga zaklanja od pogleda esesovaca.

»Slajo, spusti me polako na zemlju, umrit ću … i biži iz ovog pakla … Pozdravi mi mater, oca i curu … Splitsko poje mi pozdravi!« Slajo je očajan, vidi da se dvojica esesovaca približavaju. »Vode«, zavapi Đanižo. »Evo vode. Pij!« Đanižo hvata kapi s vlažne ruke prijatelja. Obojica padaju. Slajo se hitro diže, pokušava dignuti i Đaniža, ali dvojica esesovaca su brži, odvajaju Đaniža, udaraju ga nogama, olovnom šipkom, stručno mu lome kost po kost dok ne slome cijeli skelet. Đanižo još daje znakove života … Na kraju ga poliju benzinom i pale … Srećko Ozretić jeca. Slava ti moj Đanižo! Počivao u miru! A di ću ja, kako ću bez tebe?

Sam u koloni koja sada ima samo 300 preostalih logoraša. Svaki pogrešan korak – jedna buktinja na cesti…

Bižat, bižat – ima li snage? Priključi se visokom Rusu, Nikolaju, pa bubne: »Onda tovariš, kada ćemo bježati?« Pogodio je, Rus mu uzvraća: »Budi spreman«. Esesovci su pijani od ubijanja, ispaljuju rafal za rafalom, živi kosturi padaju kao pokošeni…

»Idemo«, šapne Nikolaj. Zalijeću se u obližnje nisko, gusto raslinje. Nikolaj prvi, Slajo za njim, a iza Slaje još trojica Rusa. Goniči urlaju, pucaju za njima, trojica Rusa padaju … Slajo i Nikolaj četveronoške trče … Poslije pola sata hvataju se visoke šume. Spašeni su … idu prema istočnom frontu … jedu korijenje, travu, koru sa stabala … Marširaju noću, a danju se skrivaju … Ne broje dane ni prijeđene kilometre, prelaze preko cesta, preplivaju rijeku Mulde i zavlače se u grmlje. Jedno jutro susreću četu od 47 odbjeglih ruskih zarobljenika naoružanih otetim njemačkim oružjem. Slajo i Nikolaj odmah dobivaju po strojnicu i kilo sirovog konjskog mesa. Sada, pod komandom generala Saške (u četi su bila tri ruska generala!), Slajo maršira i kune se da više neće Švabi past živ u ruke.

Dana 3. travnja, u Poljskoj, četa se priključuje Crvenoj armiji, oporavljaju se nekoliko dana i Slajo postaje mitraljezac na tenku T-34. Brzo se prilagođava i rukuje mitraljezom kao sa zidarskom žlicom.

Dana 16. travnja Slajo među prvima prelazi na tenku rijeku Odru, dolazi na zemlju njemačkih osvajača. Strašna borba, deseci tisuća mrtvih na obje strane, ali ide se naprijed – prema Berlinu.

Dana 30. travnja Crvena armija ide u juriš na Berlin. Linija njemačke obrane se raspada. Slajin tenk grmi naprijed, previše se udaljio, propada u rov i tenk nailazi na minu. Svi u tenku ostali su živi, pa se kao pješadija priključuju borbi. Navečer, komandant tenka Igor proziva svoje: Jugoslavski, Volođa, Boris, Maksim i Vanjka – svi su na broju i primaju novi tenk T-34. Slajo učestvuje i dalje u borbi i viče: »Judi, ja sam pred Berlinom …«

Dana 2. svibnja počinje konačni obračun. U Berlinu nema više ulica. Slajin tenk poput buldožera otvara prolaze. Mitraljezac Slajo i topnik Volođa uništavaju, jedan živo meso a drugi živo gvožđe i u žaru borbe primaju vijest o kapitulaciji njemačke vojske u Berlinu, kao i vijest da se prije dva dana Hitler ubio. Zarobljeno je preko 500.000 njemačkih vojnika i oficira.

Dana 3. svibnja nastavljaju prema Potsdamu, zarobljavaju dvije brigade, sama djeca i starci … Puštaju ih kućama. Slajin 175. ukrajinski puk nastavlja prema Elbi.

Dana 8. svibnja Njemačka kapitulira, a na širokom polju pred Elbom Slajo maše bocom votke, a Amerikanac bocom viskija … Zagrljeni oficiri, vojnici, bijeli i crni, teturaju, pjevaju, presretni što su izbjegli sve smrtonosne zamke upravo završenog najkrvavijeg rata u povijesti čovječanstva.

Dana 10. svibnja 175. ukrajinski puk vraća se u Berlin. Srećko Ozretić, vojnik Crvene armije, hoće odmah da otputuje u Split. Rusi ne daju: »Ti ćeš u mornaričku školu u Lenjingrad« … Slajo ne odustaje, gleda Đanižinu kartu Evrope na kojoj traži najbliži put do Splita.

Bliži se konac lipnja. Šta sada? U vojnom skladištu na brzinu zamjenjuje staru odoru vojnika za novu.

Jutro, 1. srpnja 1945. g. U novoj, tenkovskoj plavoj uniformi, tenkist Crvene armije, Srećko Ozretić kreće na daleki put, čvrsto uvjeren da je časno ispunio dužnosti komunista i ratnika te da je konačno došlo vrijeme da ide svom domu. Podne. Čudesni putnik, bez novaca, hrane i osobnih dokumenata, u novoj uniformi, sasvim slobodno prekoračuje crtu od položenih drvenih greda, u stvari granicu između Istočnog i Zapadnog Berlina … Zastaje, osvrće se za sobom i krupne suze kotrljaju se niz još uvijek mršavo lice…

U parku, na koljenima, širi Đanižovu kartu Evrope, ucrtava ravnu crtu Berlin – Split, a onda zamaršira čilo, hrabro, preko polja, šuma, planinskih bespuća, po ravnoj crti, izbjegavajući ljude i gradove, hraneći se travom i škrtim ratarskim plodovima … i tako Slajo 27. srpnja 1945. g. sretno stiže u talijanski grad Udine. 27 dana je pješačio…

U Udinama ga zaustavlja patrola američke vojne policije. Traže mu dokumente, a Slajo će: »Vidi sad ovog pizduna – nema ništa« … Ovo Slajino pizduna spašava situaciju. Član američke patrole raširi oči i stade mucati – Ou, jes, jes … ja Šime … Brzo se ispostavilo da mu je djed Šime sa Brača i da je ono pizdun znao što znači…

Slajo ide dalje. Vlakom nastavlja za Trst, odatle trabakulom za Koper i dalje vlakom za Rijeku. U vlaku ga hapsi patrola OZNE, pa umjesto u Rijeku svrši u Postojnu gdje je bio štab 20. dalmatinske divizije. Ne vjeruju mu da je on pravi Crvenoarmejac. Srećom pojavljuju se dvojica Splićana, Ante Jelaska Pjero i Ivo Jelaska, koji potvrđuju identitet Srećka Ozretića.

Poslije nekoliko dana stigne u Crikvenicu, ukrca se na brod Pčelica, kad na palubi broda poveća grupa bivših splitskih i dalmatinskih logoraša … Zajedno s njima 8. kolovoza 1945. g. u 3 sata poslije podne uplovljava u splitsku luku i na gatu sv. Petra iskače na svoju obalu – Rivu svoje mladosti … Prošao je još jedan sat i mali Slajo tri puta ljubi obiteljski prag u Trsteniku:

»Majko! Ćale!«

»Sinko! Srećko naš!«

Izvodi iz feljtona Ljube Plenkovića: Srećko Ozretić Slajo; Živ iz deset logora smrti, Nedjeljna Dalmacija, siječanj 1990. godine

* Knjiga Split-Berlin-Split (neobjavljeni rukopis na temelju kojeg je pisan feljton u Nedjeljnoj Dalmaciji, Red.) djelo je izraslo na autentičnom svjedočanstvu Srećka Ozretića Slaje, pa upravo takvo, kao »književni hibrid« dakle, izgleda jedino mogućom formom u kojoj će se ispreplesti faktografija i fikcija, život i neživot, jezik i metajezik…Prvi je autor, Srećko Ozretić izložio sam život, a drugi, Ljubo Plenković, tu je podatnu temu umio pretvoriti zapravo u – priču o neživotu…. Put od Splita do Berlina pa opet do Splita put je kroz krajolike zločina, iz borbe u borbu da se dobije konačna bitka za život … Nema potrebe lamentirati o okrutnosti same fabule. Srećko Ozretić čiste duše brani svoju i našu slobodu – od danas do sutra…Jedan bi pjesnik rekao da je život kao koža na bubanj razapeta. I neka broj uhapšenika 56336, kao što je utetoviran na koži, bude utisnut kao okrugli pečat na knjizi, ne samo kao fikcija, već kao fakat. (iz recenzije Srećka Lorgera)